Led Zeppelin: Dremljivo buđenje pohabanih zadovoljstava

U svoje vreme Led Zeppelin su predstavljali ono najžešće što je postojalo u “Hard Roku”. Oni su bili stvaraoci i praktično su otkrili tromi, prenatrpani hibrid veoma pojačanog i iskrivljenog zvuka. Za vreme “vladavine”, od 1969. do 1973. godine, prosto nije bilo boljih u pravljenju takve vrste muzike - veličanstvene, zaprepašćujuće.
Ličilo je to na dremljivo buđenje pohabanih zadovoljstava prve psihodelične ere. Dok su pevači i tekstopisci prosto zatrpavali listu 40 najslušanijih pesama priča o bolu, grupa Led Zeppelin je ponovo “krstila” psihodelični rok u san druidske zajednice i izbacivala adute kao da su to šifre koje sadrže samu Istinu. Jedino se čini da bi pesma, koja nikada nije objavljena kao singl, “Stepenište za nebo” (Stairway To Heaven) mogla opstati kao himna tadašnje generacije. Taj snimak određuje jednu publiku, vreme i mesto isto tako neizbrisivo kao i pesma “Light My Fire” grupe Doors ili “Walk Like A Man” grupe Four Seasons ili “Rock Around The Clock” Bill Haley-a.

Led Zeppelin

led-zeppelin.jpg

Uprkos nepobitnoj snazi njihove najbolje muzike i dugovečnosti očaravajuće popularnosti, povremeni albumi i turneje samo su potvrđivali njihov upadljivi uspeh, ali oni nikad nisu imali mnogo uticaja izvan granica rok kulture. Njihov iskreni stil je teško privlačio starije generacije odgajane na umerenoj harmoniji grupe Beatles, zavodljivim zagonetkama Bob Dylan-a i mnogo opasnijim duševnim raspoloženjem grupe Rolling Stones. Zbog toga se oni nisu razmetali neizbežnim prisustvom u javnosti, uprkos dobro reklamiranim profitima i čuvenoj sklonosti za ostavljanjem đubreta po hotelskim sobama. Nedostatak osobenosti je učinio da gupa Led Zeppelin nikad ne odmakne od svog doba koje je tako zvučno najavljivano jer u kompikovanim majstorskim konturama njihovih zvučnih potresa, nejasno se mogao čuti konačni odjek karaktera roka poznih 60-ih. Osim izmišljanja gomile samoobmanjujućih besmislica o stepenicama posutih drogom ka višim stanjima svesti, sam karakter je određivao konačni Rock & Roll doživljaj kao kompletno čulno preopterećenje, ležanje u zadovoljstvu izgubljenog razuma ispruženog tela. Drugim rečima, Led Zeppelin je u mnogim pogledima posljednja grupa hipi vremena i označava deceniju depresije kod obožavalaca roka. Nepotrebno je reći da nije neki naročit podvig dobiti aplauze od autsajdera iako je grupa bila obdarena genijalnošću u umetnosti bežanja, koja leži u srcu čitavog Rock & Roll-a.

Led Zeppelin su proizvod bluz rok uspona u Britaniji poznih 60-ih godina. Osnivač je bio Jimmy Page 1968. godine i utemeljio je grupu na modelu takvih kao što su bile Cream, Jeff Beck Group i Yardbirds (gdje se Page prvo istakao). Sam Page nije bio početnik. Sredinom 60-ih godina je svirao sa skoro svima, počev od Rolling Stones-a pa do The Who-a, i navodno je svirao i takve stvari kao što je “You Really Got Me” grupe Kinks. Konačno se pridružio grupi Yardbirds kao bas gitarista, a kasnije kao drugi gitarista.

Od samog početka, Page je bio glavna opruga grupe. Uprkos vizionarstvu pevača Robert Plant-a, Page je taj koji je isplanirao smer kretanja grupe i to ne samo kao vodeći gitarista, već kao producent. On je bio arhitekta, kreator stila “Hard Rock” s početka sedamdesetih godina i možda je to najbolje osmišljeno u “Whole Lotte Love” sa albuma Led Zeppelin II. Page započinje sa zamagljenim, nejasnim rifom, stvarajući oblik stakata. Plant otpočinje iskrivljenim i grubim glasom koji je sastavljen od odjeka, što je još jedan element izopačenosti, da bi konačno sve došlo na svoje mesto baražnom vatrom John Bonham - ovih bubnjeva. Ličilo je to na buđenje uspavanog dinosaurusa. Uzbuđenje dolazi od napetosti koju je prouzrokovao Page, koristeći pri tome proste sastavne delove. I kad usred bujice sve pada u bezvučnu, lažnu orgiju, izgleda da je to jedino logično razrešenje. Zvuk pesme govori sve: težak, ali precizan, džangrizavo uporan ali izmenjen dinamičnim kontrastima, tako da na kraju daje svež oblik Hard Rock-u.

Prva briga Page-a je uvijek bio zvuk. Njegovom sviranju nedostaje lirika kao kod Eric Clapton-a, utučenost Jimi Hendrix-a ili talenat za ritam Pete Townshend-a. Medjutim od svih gitarista 60-ih godina, Page je, zajedno sa Hendrox-om, najviše razvio zvučni rečnik instrumenata. Pokazao je talenat studijskog muzičara za funkcionalnost i za razliku od sebi ravnih, na pločama nikada nije preterivao. Umjesto da većina njegovih solo deonica pokaže uzdržani i proporcijalni stil i da prizna uticaj smišljenih i komplikovanih bluz linija Otts Rush-a, divno izvajanog akustičnog prikaza britanskog folk umetnika Bert Jansch-a, odjekujuće uzvišenih pratećih deonica Scotty Moor-a (u pozadini Elvisa) i James Burton-a (u pozadini Rick Nelson-a) na njihovim rokabili pločama. Page ostaje veran iskrivljenom zvuku što mu postaje znak raspoznavanja. Page izbjegava čistu boju zvuka i često suprotstavlja zamućene gornje tonove i jako nasnimljene donje, krivudajući svojom gitarom kroz čitavu mešavinu, a ponekad ponavlja iskrivljene krike Robert Plant-a, ili se probija kroz suvoparne udarce bubnja.

Zahvaljujući produkciji Page-a, grupa Led Zeppelin je brzo nadmašila grupe koje su bile konkurenti. Ne samo da je Plant bio žešći pevač od Keith Relf-a iz grupa Yardbirds, već je Page, za razliku od trio super zvezda grupe Cream, shvatio koliko je važno da grupa bude jedinstvena. Svoj šlagvort su uzeli sa ploča stare grupe Chess and Sun, a koristili su jeku kako bi uobličili zvuk grupe. Uvek su bili naglašeni duboki tonovi (bas i bubnjevi), a takođe se stremilo ka najjačem zvuku. Kao rezultat toga, najbolje ploče grupe Led Zeppelin i danas zvuče moćno, dok snimci grupe Cream, kao što je “White Room” zvuče bledo i nepovezano.

Black Dog

U vreme ZO-SO (albuma koji je poznat i pod nazivim Led Zeppelin IV), snimljenog 1971. godine, grupa je proširila svoj pristup muzici i uključila akustični materijal folk porekla u svoj rad. Stihovi su u velikoj meri odražavali očaranost Page-a keltskim legendama, a takođe je bilo i neke tajanstvenosti u imidžu grupe. Ove sasvim različite niti su se povezale u pesmi “Stairway To Heaven”, čuvenim remek - delom i jednom od najpopularnijih pesama decenije.

Page je u toj pesmi radio sa dve različite boje zvuka. Na samom početku njegova akustična gitara i neobično nežno pjevanje Plant-a, stvaraju nežno raspoloženje. Ali kako se pesma razvija, Page stvara žestinu postepeno dodavajući instrumente, i konačno se pesma rascvetava u epsko njihanje i dostiže vrhunac u trenutku kada Plant vrišti iznad bujice sirovih zvukova, a tada sve prelazi u uzvišeno rasprskavanje gromova.

U svakom pogledu ova pesma je veliko dostignuće. Uspela je da napravi ravnotežu između skoro dečijih stihova i drskog znaka razmetljivog hvalisanja, saopštavajući svoju nadreligijsku poruku uz svu složenost strukture i unutrašnji uticaj kome samo nekoliko grupa mogu da se suprotstave. Ona je suptilna, a da pri tome nije žrtvovana neposrednost osnova Rock & Roll-a. Publika, koja je prihvatila pesmu “Stairway To Heaven” za svoju, bila je u pravu, jer ako želite da iskoristite rok za bekstvo, tada vrlo lako možete da zalutate u stilu.

Powered by WebExpress